Novi Marof
Novi Marof je gradsko središte u južnom dijelu Varaždinske županije, smješten 18 km južno od Varaždina i 56 km sjeverno od Zagreba. Novi Marof se nalazi u kotlini koju sa jedne strane okružuje brdo Grebengrad, a s druge strane se nalaze rijeka Bednja i Kalnik. Prvi pisani spomen Novog Marofa vodi do isprave hrvatskog kralja Andrije II. Arpadovića još 1209. gdje se u povlastici slobodnog grada Varaždina određuju granice posjeda i spominje "castrum Greben", utvrda na obroncima Ivanščice koja je danas sačuvana samo kao ruševina, a čiji su vlasnici bili kneževska obitelj Grdun de Gereben do konca 15. stoljeća. Prvi povijesni spomen Novog ladanja (Novi maroff), 1666. godine, vezan je uz ime kavalerijskog časnika Nikole III. Patačića, a ono je bilo omiljeno obitavalište njegova sina baruna Baltazara II. Riječ je o istom onom koji je utemeljio "Društvo vinskih doktora", odnosno nadaleko znanu "Pintu". Patačići su novomarofsko dobro posjedovali stotinjak godina, a od 1776. vlasnicima se spominju grofovi Erdödy, koji su Novi Marof napustili 1923. Grofovi Erdödy su u 18. stoljeću proširili i obnovili postojeći jednokatni dvorac s perivojem. Grofica Lujza Erdödy, velika dobrotvorka utemeljila je u selu Možđenec, nedaleko Novog Marofa, privatnu bolnicu za pomoć lokalnom pučanstvu, koja je djelovala od 1890. do 1917. godine. Obiteljski dvorac je kupila država te je u njemu 1926. svečano otvoreno Državno lječilište za plućne bolesti (djeluje od 1925.) koje djeluje i danas kao Specijalna bolnica za kronične bolesti Novi Marof. Kroz Novi Marof je 1886. godine prošla željeznička pruga.
Dobar geoprometni položaj Grada Novog Marofa, koji je nedavno obogaćen izlazom s autoceta Goričan - Zagreb, infrastrukturna opremljenost i razvijen poduzetnički duh, rezultirali su razvojem gospodarskih djelatnosti ovog područja. Tako na području Grada djeluje više od stotinjak većih, srednjih i malih poduzeća, dok se obrtništvom i malim poduzetništvom bavi oko 300 poduzetnika. U današnjem Novom Marofu zaposleno je oko 3.700 radnika, od čega 40% u industriji, gdje su zastupljene sljedeće grane: građevinska "Termika", "Komunalac" d.d.), drvna ("Bor" d.d , "Lipa" d.d. ), tekstilna ( "Varteks denim proizvodi d.o.o.") industija. Pored industrije, značajan je broj zaposlenih u malom i srednjem poduzetništvu (transport, proizvodnja i građevinarstvo) te u zdravstvenom sektoru.
Varaždinske Toplice
Grad Varaždinske Toplice smješten je na sjeveroistočnom rubu Hrvatskog zagorja, na sedrenim terasama uz južnu padinu Topličke gore i obodu kotline kojom vijuga rječica Bednja.
Grad se uzdiže u slikovitom krajoliku jedinstvene ljepote, a zbog zaklonjenog položaja ima relativno blagu i nadasve zdravu klimu.
Grad se prostire na površini od 79,75 km2 i prema zadnjem popisu ima 6.973 stanovnika u 23 naselja i spada u ispod prosječna naselja mjesta u okviru Varaždinske županije.
Varaždinske Toplice nalaze se na važnom prometnom pravcu Budimpešta-Varaždin-Zagreb-Rijeka (autocesta) koji je od međunarodnog značaja.
U starom vijeku prepoznali su to Rimljani, te uz izdašan izvor ljekovite termalne vode u doba Rimskog carstva naselju nadjenuše ime Aqua Iasae. Grad Varaždinske Toplice ima najstarije termalne toplice u Hrvatskoj, a u središtu grada čuva se jedan od najznačajnijih kontinentalnih arheoloških kompeksa, iskopine rimskog termalnog kupališta iz doba rimskog cara Konstantina iz 2. stoljeća, koje je puna četiri stoljeća služilo svojoj svrsi.
Termalna voda koja izvire iz dubine gotovo 1800 metara, u izvorištu temperature 58° C, traje približno 20 tisuća godina.
Početci modernog kupališnog lječilišta u Gradu Varaždinskim Toplicama vežu se uz dolazak slavnog liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea, rodom lukseburžanina, koji krajem 17. stoljeća djeluje u Varaždinu, a lječilišni turizam počinje gotovo prije 185 godina, kada Varaždinske Toplice uvode stalni liječnički nadzor, a nešto kasnije, grad započinje izgradnju čvrstih objekata i kroz niz godina Toplice se pretvaraju u suvremenu termalnu rivijeru.
Ime Grada Toplica prvi puta u povijesti se spominje u Ispravi kralja Bele III. 20. kolovoza 1181. godine kao naselje Toplissa, a na kontinuitet korištenja termalne vode upućuje dokument iz 1420. godine kada Varaždinske Toplice dobivaju status trgovišta. Krajem 17. stoljeća, po prestanku turske opasnosti stari gradski kaštel preuređuje se u barokni dvorac, sadašnji Stari grad i postaje konačište za uglednije goste.
Moderno kupališno lječilište Toplice dobivaju 1. svibnja 1820. godine po načelima medicinske znanosti, intenzivno se razvijaju i svrstavaju se uz bok europskih kupališnih lječilišta.
U novije doba, trebalo je gotovo 20-ak godina strpljivog i upornog rada da bi Toplice doživjele ozbiljniji pomak ka gradskom naselju te da zdravstveno-turistička djelatnost kao prioritetna gospodarska grada Varaždinskih Toplica dobije ispravnu fizionomiju i realnu perspektivu.
Demokratskim promjenama i uspostavom suverene Hrvatske otvaraju se nove perspektive razvitka grada Varaždinskih Toplica, posebno pak da vrate «izgubljenu dušu» i svoj nekadašnji srednjeeuropski šarm. U tome naročito prednjači gradska uprava koja zadnjih četiri-pet godina ulaže puno truda u obnovu infrastrukture izgleda Toplica, pa je tako od propadanja spašena povijesna zgrada u okviru zaštićene jedinstvene arhitektonske cjeline u kojoj je smješteno Gradsko vijeće, Gradsko poglavarstvo i Stručne službe grada.
Gradska uprava velike napore ulaže zajedno sa zavičajnim muzejom grada da se spasi od propadanja ogromna spomenička baština koja je pod stalnom zaštitom konzervatora.
